Većina sireva neugodnog mirisa nemaju jednako neugodan okus, što objašnjava činjenicu zašto mnogi uživaju u sirevima lošeg mirisa. Ukoliko ste spremni da probate jedan ovakav sir, zašto ne biste pokušali sa naboljim? U nastavku vam nudimo pet vrsta sira sa najlošijim mirisom, ali najboljim okusom, pa pokušajte sa nekim od navedenih.

Taleggio

Smatra se jednom od nastarijih vrsta mehkog sira koji se počeo proizvoditi još u 10. stoljeću u dolini Taleggio, u Italiji. Taleggio sir ima miris sličan mirisu mokre trave i što duže stoji, jača mu je aroma. Njegov okus, za razliku od mirisa, dosta je prijatniji, blago je slan, te podsjeća na okus voća. Ima kremastu teksturu, najviše zbog sadržaja masti, oko 50 % i najčešće se poslužuje uz voće, salate ili tjesteninu.

Epoisses

Ovaj francuski sir stekao je popularnost u 20. stoljeću. Puni naziv je Epoisses de Bourgogne, a Bourgogne je regija u Francuskoj u kojoj se počeo praviti ovaj sir od nepasterizovanog kravljeg mlijeka. Epoisses sir se pri sazrijevanu pere tri puta sedmično, ima karakterističnu tamno narandžastu koricu i jaku aromu, dok je tekstura gnjecava, pa je topljiv u ustima.

Pont l'Evêque

Nazvan po istoimenom mjestu u Normandiji, u Francuskoj, gdje je i proizveden, sir Pont l'Evêque potiče još iz 12. stoljeća, što ga čini jednim od nastarijih normandijskih sireva koji se još uvijek proizvodi. Njegova specifična aroma krije se u kori, koja može biti žuto-narandžasta ili crvena, zavisno od stepena starosti sira.Ukoliko uklonite koru, vjerovatno ćete više uživati u ovom kremastom siru čiji okus podsjeća na lješnjak, uz male naznake voća.

Limburger

Sir je nastao u nekadašnjem vojvodstvu Limburg i danas se uglavnom proizvodi u Njemačkoj. Miris ovog sira najčešće se upoređuje sa mirisom znojnih stopala. Oni koji uspiju da zanemare ovaj miris i probaju sir, osjetit će orašasti, kremasti okus ovog sira, koji je dobar u kombinaciji sa izrezanim jabukama ili kruškama.

Stinking Bishop

Stinking bishop (smrdljivi biskup) postao je popularan po seriji „Wallace i Gromit“, gdje se koristio kako bi vratili Wallacea iz mrtvih i jedan je od najstarijih smrdljivih sireva. Vjeruje se da su ga počeli proizvoditi redovnici u selu Dymock, u okolini Londona još u 12. stoljeću.

Kao što je slučaj sa mnogim sirevima neugodnog mirisa, miris ovog sira također dolazi iz kore, koja je oprana u fermentiranom soku od kruške. Kada skinete koricu, njegova glatka, mehka, kremasta tekstura i slan okus koji podsjeća na meso, u kombinaciji sa hljebom ili vinom za deserte priuštit će vam pravi ugođaj za nepce.